Aktualności
ОБЈАВЉЕНА АНТОЛОГИЈА ПОЉСКОГ АФОРИЗМА/OPUBLIKOWANO ANTOLOGIĘ POLSKIEGO AFORYZMU pt. "POLJSKI PUT" W BELGRADZIE
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Wydarzenia
Београд, 29. октобар - У издању издавачке куће „Српска реч“ из Београда објављена је Антологија пољског афоризма под називом „Пољски пут“ у којој се на 560 страна налази преко пет и по хиљада мисли 163 аутора, за које су дати и основни биографски подаци.
Овај избор из богате и квалитетне пољске афористике која има веома дугу традицију, приредио је сатиричар Александар Чотрић, који је и преводилац са пољског и аутор предговора. У уводном тексту Чотрић указује да је пољски афоризам „суптилан, рафиниран, децентан и самокритичан“, те да су „афористичке реченице елегантни морални закључци“.
Познаваоци најкраћег књижевног жанра сматрају да пољски афористичари, уз српске, припадају самом европском врху. Рецензент књиге Витомир Теофиловић истиче да утисак о пољском афоризму може да се сажме у три фасцинације: „тематска разноврсност, мисаоно богатство и дискретна духовитост“.
Значај антологије "Пољски пут" је што први пут читаоцима у Србији нуди детаљан и садржајан преглед радова пољских писаца од 16. до 21. века, укључујући и добитнике Нобелове награде за књижевност: Владислава Рејмонта, Хенрика Сјенкјевича, Исака Башевиса Сингера и Чеслава Милоша. У Антологији се налазе и први пут преведене на српски језик мисли класика пољске и светске сатире Витолда Гомбровича, Александра Лешека Кумора, Славомира Мрожека, Јулијана Тувима, Станислава Јежија Леца, Јањине Ипохорске, Ванде Блоњске Волфарт, Марјана Ејла и Габриела Лауба, али и афоризми савремених пољских афористичара који су непознати љубитељима афористике у нашој земљи, а међу њима се издвајају Анджеј Мајевски, Војћех Вјерћох и Кшиштоф Билица.
Аутор поговора Слободан Симић закључује да је пољска афористика „магично ткање дивних људи и лепих мисли“, односно „рапсодија афористичних Шопена“, те да се „повремено чује и звук и мелодија фино укомпонованих речи“.
УДРУЖЕЊЕ КЊИЖЕВНИКА СРБИЈЕ
Секција сатиричара
Nova zbirka pesama "Senka jaglaca" Miroslava Lukoviča (o zbirci piše Milijan Despotović)
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Wydarzenia
Prepev na srpski jezik:
Milijan Despotović
Olga Lalić-Krowicka
Izdavaštvo: SVITAK, Požega, 2019
Milijan Despotović
ČITATI SVIM ČULIMA
Čitajući „Senku jaglaca“, poljskog pesnika Miroslava Lukoviča
I poezija je kao život. Ona se ostvari onog momenta kada se dogodi ono što je njome kazano ili ono na šta je pesnik ukazivao. Ima poezija nešto od onog što je Vladislav Tatarkjevič1 zapisao za sreću: „Važnije je da bude doživljena nego (samo) da se o njoj razmišlja“. I zbilja poezija je sve bliža tome da napusti čistu maštu jer postaje oblik angažovane knjizevne forme. Primer tome jeste i poetika Miroslava Lukoviča,2 mladog poljskog pesnika, čiji su stihovi kao jaglac, rana prolećna biljka, koja sibolizuje, ovde u pesmama, radjanje i život, sve je pokret koji prati „Senka jaglaca“3 kako je on svoju pesničku knjigu simbolično i naslovio.
Tamo gde je senka očigledan govor svetlosti, jezik prirode, pesniku je ostalo tek toliko da se po-naša kao kalemar: „Potkresivao je reči, kalemio ih i plevio im korov-slogove.“4 Želi da njegove reči grade pesmu punu naboja i sažetosti do praska iza koga se pojavljuju pupoljci plodnosti. Uspeo je kad „bivalo je gorko“. Opet, na drugoj strani gde se ciklus života završavao, Lukovič je uspevao da pronadje „senku duše“ i time pokaže da „misli u glavi“ nisu samo „obično svetlucanje“ već je to ono pesničko nadahnuče umeti videti, umeti osetiti.
Ta dva elementa i jesu kredo pevanja Miro-slava Lukoviča koji je napravio pomak u živom pe-vanju jer je neugodnim putnicima vremena „misli spašavao“. Narod kaže: „Postoje mišljenja koja za-služuju batine“. Naš pesnik, očito, ne misli tako, on nalazi reči ljubavi i tamo gde gde su životne vene „danima točene pritiskom sitnih nervoza“. U tom smislu ova poezija ima psihološku terapiju i dijalog sa tegobama izazvanim iz teskobe koju donosi galo-pirajuca savremenost. Poezija je tu na dohvat ruke kao slamka spasa, i pesnik svojom poetskom munje-vinom bljesne na tu tačku spasa. A da bi sve te raz-dešene slike „postale pesme/ o nečemu što je va-žno“, Lukovič nalazi reči poskočice, za tren je tu, da ih preobrazi u jaglac i eto novog rađanja pod „bla-gom nebnim“ kako je govorio Vasko Popa. Popu ne pominjem bez razloga, on je kao naš mladi poljski kolega umeo da vidi i ono što „u zanosu proroci slu-te“. To jeste otkrovenje u pesništvu ali i udes zemlja-na koji u svojim iluzijama ne nalaze relanost da loša činjenja dole stvaraju uslove da i „nebo se deli/ oživljava provaliju“.
I eto potvrde da je onog trenutka kada smo ubili jaglac, nastao pakao. A jaglac je malo sunce, jedno od njih, čiju je svetost, onu anđeosku, otkrio Lukovič koji je imao snage da se pogleda „oko u oko sa gromom, doduše bilo je to na odstojanju, pokajnički za neke druge, „iza zavese“ gde se on „priseća - Napolena“ pred čijim su pohodom padali jaglaci budućnosti, Bože zašto vreme o tome ćuti!? Da li je život na zemlji lakomo počeo oticati u nedođiju i da o tome nikoga nije briga? Zašto je priroda postala ona vrsta učiteljice koju su đaci „nadmudrili“ svojim glupostima? Jedno je tačno, niti možemo popravljati učiteljicu niti prirodu. Oktave neba su odsvirale poslednju opomenu čoveku da se urazumi. Tu opomenu Miroslav Lukovič je sažeo u jedan haiku u kome je samo nebu dato pravo da svoje prste spusti tamo gde priroda kaže. Čoveku je ostalo da uči i veruje „u venčanje neba i zemlje, jave i sna, života i smrti“:5
Svake večeri
Plotovi jednako rdjaju
Nebo prlja prste.
Previše optimistički deluju stihovi Miroslava Lukoviča „greška i/ vraticu se na zemlju“. Ne, on dobro smešta tu tvrdnju kao sarkazam u posledične stihove koji su odgovor radnji iz neuma onog koji je zalutao na zemlji blagodeti pa se pita: „Zašto niko neće da osvetli“ mrak koji je čovek sam sebi stvorio. Odgovor je sasvim jasan, zato što je on-čovek, uga-sio malo sunce-jaglac u sebi.
Tako nas pesnik uvodi u „salon krivih ogledala“ gde je sve ukucano u račun, sve je izraženo „u ceni života“. Platićemo zastrašujući račun za sve „loše stvari“ jer već umesto nas, „u izgužvanoj postelji budi se čudovište“ ili je to samo djavolji kostur u koji nas pretvaraju cigarete, droge i drugi nebožni aditivi koje smo ukleto poljubili i čemu smo predali svoje ljudsko dostojanstvo i postojanstvo. Praveći paralelu života od 4000. godine p.n.e do 2008. (bilo bi pogubno analizirati do dana današnjeg) pesnik govori o brzom tempu života, prolaznosti i beztragu:
Trčali smo kao svakog dana na mesto svog života
I niko nije ni pomislio da upravo prolazi
Jedinu tvar koju sam čuo bio je čovečiji krik
A onda svega nestaje!
I da ne poverujemo u ove stihove koji su uistinu taj sabrani krik koji čujemo „u slikama svih mržnji/ i nerazumljivih suludih ostataka zla“. A gde je ono ljudsko dobro, pita se Lukovič obraćajući se svevišnjem: „Gospode svet postaje fosil“ a onda ga moli: „Dok spuštaš suzu niz lice/ blagoslovi je na-dom oka za tužne/ i one kojima je sila iluzija sreće.“ Zemlja je blagoslovena i ukleta, ali svoje mesto na njoj samo je čovek odredjivao a da toga nije uvek bio svestan, iz te nesvesti stigao je dokle je stigao, nije još uvek kasno, čini mi se da sam sebi kaže – „Ja sam malen“, ja sam maslačak, da se okrene za sobom i pokuša ugledati sopstvenu senku.
Po Lukoviču sreća je „zrnce peska”, njen obim treba da bude skromnost želje za srećom. Kome jedno zrnce ne pričini zadovljstvo ni hiljadito sigurno neće: „Zadržalo me hiljadito zrnce peska/ i reklo vrati se prvom.“ Objektivno iskustvo sa srećom i zadovoljstvom, potvrdjuje ove pesnikove stihove, koji se pridružuju filozofskom tumačenju pojma sreće, čija relativnost leži u sledećem očekivanju.6 Ljudi danas „svaki dan idu na ispoved pred računar“, nema živog kontakta među ljudima, tako nema ni žive sreće. U živom kontaktu postoji faktor mišljenja i distance, u elektronskom kontaktu nema tog ličnog suoka licem u lice, nema dovoljne jezičke kulture već, kako kaže Lukovič, „postoji toliko opcija koliko je rečeno uvreda“ i psovki. Ovo je dakle, i retka kri-tika savremene elektronske komunikacije koju treba i kulturološki urediti dok se nije sve otelo kontroli. No, Lukovič kao muzičar kome je bliska kultura džeza, mudro zaključuje: „Opet nema očiju/ da sve to vide.“
Ono što treba da održi svet svetom, čoveka čovekom, to je svetlost, energija koja greje duše lju-di. Negde je došlo do prekida protoka te energije, zaključuje Lukovič: „Grejanje sveta se isključilo.“ Na-stala je „paraliza“ duha a oporavak teško ide. Jedna od ključnih terapija u tom naumu jeste i poezija. Za-to pesnik Miroslav Lukovič uvodi vanredno stanje: „Neka niko ne spava“, vreme je da budemo budni za sve ono što smo prespavali u protoku vremena. Zar opet da nam se dogodi Aušvic, Jasenovci, i da li Bog leti avionom koji seje smrt, nevidljiva ruka u pratu-mačenju stvarala je život samo. Ko je, zapravo, danas Bog, a ko đavo u njegovoj odeždi? Pesniku nije svejedno šta će javiti radio koji nas uspavljuje uz himnu a potom slede stihovi Mickjeviča7 ili Vaska Pope8 („Zahvalnost poljskom radiju“).
Zbog svega toga, pre nego uključim radio, uzimam ponovo u ruke rukopis knjige stihova Miro-slava Lukoviča, čitam ih iznova i tumačim poruke. „Iščitavanje i tumačenje pesničkog dela (...) je aktivan, dinamičan i stvaralački čin, inače ne bi imalo mnogo smisla. Pogotovo u slučaju kada je čitalac potpuno otvoren, porozan, i kada čita svim čulima. I kada je u stanju da prepozna i da uhvati signale deponovane u pesmi.“ 9 Te vibracije zadržale su moju pažnju i meni samo ostaje da kažem:
Dobro došao Miroslave!
“Zreo je ovo pesnički jaglac poljskog pesnika Miroslava Lukoviča. Jedre latice stihova ne napuštaju stablo već stameno čine knjišku celinu, već čujem novo disanje reči, njihovu percepciju na srpskom jeziku. Akumulirana zrelost „pokušava spasiti” svaki „naredni dan” od udesa vremena i ljudi. On veruje da je pesnik onaj „čije reči mogu sve da poprave” a poezija Lukoviča, očito, namerna je tome.” 10
I još nešto važno i dužno da kažem:
Hvala saputnici ove poezije Olgi Lalić Kro-wickoj koja je ove pesme prevela i dovela u srpski jezik.
Subjel – Požega,
25/26. avgust 2019.
_________________
1) Vladislav Tatarkjevič (Varšava, 1886–1980), Poljska „ikona filozofa”, visokoškolski pedagog. U Srbiji je objavljeno njegovo delo „O sreći”, Cid, Beograd i Službeni list Srbije i Crne Gore, Beograd, 2003.
2) Miroslav Lukovič (Čehovice, Poljska, 1976), pesnik, saksofonista, vokalista, kompozitor i slikar. Prevodjen na srpski jezik, ovo je njegova prva knjiga.
3) Miroslav Lukovič: „Senka jaglaca”, Svitak, Požega, 2019.
4) Vasko Popa „Mala kutija”, iz zapisa o pesništvu Laze Kostića, Nolit, Beograd i Žiravac, Požega, 2004. Str. 170.
5) Isto, str. 175.
6) Poljski pisac Mikolaj Rej (1505–1569) zapisao ovu sentencu o sreći: „Koga sreća uzdigne, nek se pada boji” a njegov zemljak, pisac i leksikograf Grzegorz Knamski (1565–1639) ostavio je ovu pouku: „ Što ne došlo mi od sreće, to ni uzeti mi se neće.”
7) Adam Bernard Mickjevič (Vaosje, Rusija, 1798–1855) poljski pesnik, izrazita ličnost poljske književne ro-mantike.
8) Vasile Vasko Popa (Grebenac, 1922–Beograd, 1991. je bio jedan od najpoznatijih pesnika na srpskom jeziku, akademik i ubrojen je među 100 najznamenitijih Srba.
9) Milenko Pajić: „Pesnički krugovi Vaska Pope”, iz pogovora knjizi „Mala kutija” (Vasko Popa), Nolit, Beograd i Žiravac, Požega, 2004. str. 204.
10) Branka Lazić, iz recenzije za knjigu „Senka jaglaca”, zadnja strana korice.
Tomik poezji Ryszarda Wasilewskiego pt. "Siew i ściernisko"
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Wydarzenia
POEZJA
BIBLIOTEKA POEZJI dzisiaj - TOM XXII
Projekt okładki: Sławomir Łuczyński
Wydawca
Wydawnictwo Książkowe IBiS 2019
Objavljen diplomski rad Olge Lalić-Krowicke u "Ljetopisu" iz Zagreba/ Opublikowano pracę magisterską Olgi Lalić-Krowickiej w naukowym piśmie "Ljetopis" z Zagrzebia
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Wydarzenia
U ovogodišnjem (2019.) naučnom časopisu "Ljetopis" koji izdaje Srpsko Kulturno Društvo "Prosvjeta" iz Zagreba, objavljen je diplomski rad Olge Lalić-Krowice kojeg je odbranila 2006. godine kod prof. Vjeslava Borisja - na Katedri za Slavistiku Univerziteta Jagjelonjskog u Krakovu. Naslov diplomskog rada glasi: "Leksika iz pojedinih oblasti seoskog života srpskog sela Čista Mala u Hrvatskoj". Diplomski rad sadrži oko šesto izraza iz narodnog govora.
W tegorocznym numerze (2019) naukowego czasopisma "Ljetopis" (Latopis) z Zagrzebia została opublikowana praca magisterska Olgi Lalić-Krowickiej , którą obroniła w 2006 r. lat u prof. Wiesława Borysia - na Instytucie Filologii Słowiańskiej Uniwersytetu Jagiellońskiego w Krakowie. Tytuł pracy: "Leksyka z poszczególnych dziedzin wiejskiego życia serbskiej wsi Čista Mala w Chorwacji". Praca zawiera słownik z około sześciuset wyrazami w dialekcie.
Esej pt. "СВЕТОТ КАКО ПРЕДИЗВИК - Глоса кон есејот на Часлав Милош"prof. Janusza Pasterskiego w macedońskim czasopismie naukowym "Zenit" (2/2019)
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Wydarzenia
- Olga Lalić-Krowicka: priča "Grad Ništavilo", časopis "Luča" (Subotica, novembar 2019.)
- НОВО ДЕЛО ДАВИДА КЕЦМАНА О СРПСКОЈ ПРОЗИ НА ТЛУ МАЂАРСКЕ После мозаик-романа Жива слика (2016), ових дана још једно дело Давида Кецмана Даке објављено је у Будимпешти.
- Wystawa zbiorowa "Metafory istnienia"
- Priznanje za satirične aforizme Dušanu Vidakoviću
- Милијан Деспотовић ПРКОС
- KLUB LITERACKI „DĄBRÓWKA” – PIĄTKOWSKIE CENTRUM KULTURY PSM. PROGRAM ZA LISTOPAD I GRUDZIEŃ 2019
- Kaja Aleš Luznar: Popek, ki raste v tvojem srcu
- Knjižno uredništvo Kulturnega centra Maribor - Knjižni naslovi pesniških zbirk od leta 2016 naprej