Strona wykorzystuje pliki cookies, jeśli wyrażasz zgodę na używanie cookies, zostaną one zapisane w pamięci twojej przeglądarki. W przypadku nie wyrażenia zgody nie jesteśmy w stanie zagwarantować pełnej funkcjonalności strony!

Babić Ladislav - opowiadania w języku chorwackim.


SAN

 

…Sanjao je kako jednog prohladnog, vjetrovitog ali sunčanog jesenjeg dana, šeće oronulom srednjeevropskom jezgrom svoga grada, razgledavajući vremenom devastirane ornamente, kipiće, stupiće i prigodne natpise po pročeljima kuća. Povremeno bi nešto bilježio u svoj oveći blok, ukrašavajući tu i tamo svoje bilješke crtežima. Studirao je povijest umjetnosti te je želio prikupiti autentičnu građu koja nije bila bunkerirana po nepristupačnim muzejskim spremištima ili, u manjoj mjeri, izložena uvidu javnosti triput tjedno od 8 do 14 sati, već se – gotovo samosvijesna samozatajno izložene estetike svoje slobode, spram uskladištenih  primjeraka, sama nudila po ulicama i trgovima rodnog grada.  Upravo dok je s fasade jednog pravog arhitektonskog blaga – neodržavanog jasno, jer ljudi u životu uglavnom čeznu za sasvim drugom vrstom vrijednosti – duboko zadubljeno, mentalno izoliran od ostatka svijeta oko sebe, koncentrirano skicirao neke prastare masonske simbole; šestar, kutomjer, trokut, pentagram, Solomonov pečat,…, „krajičkom“ sluha što mu je valjda instinktivno još održavao vezu sa okolinom, začuje glasni, neznano kome upućen, upozoravajući krik raspoznavajući tek riječi: …crijep…čovječe…skloni se… a onda ga, poput neprozirne čahure, obavije tama i on utone u nešto, snu slično.

 

…Sanjao je kako jednog prohladnog, vjetrovitog ali sunčanog jesenjeg dana, šeće oronulom srednjeevropskom jezgrom svoga grada, razgledavajući vremenom devastirane ornamente, kipiće, stupiće i prigodne natpise po pročeljima kuća. Povremeno bi nešto bilježio u svoj oveći blok, ukrašavajući tu i tamo svoje bilješke crtežima…

 

 

Fascinacija


Sjećam se dana kada sam prvi puta obratio pažnju na Njega. Rastreseno sam gledao preda se, zadubljen u svoje misli, kad primjetih krajičkom oka da me netko promatra. Bio sam još vrlo mlad, u pubertetskim godinama punih unutarnjih previranja koje se prema vani manifestiraju čas kao stidljivost, čas kao prenaglašeno ispoljavanje samosvijesti. Mladost ne poznaje sredine, kreće se između ekstrema oscilirajući među njima poput njihala zidnog sata. Stidljivo podigoh pogled ukrstivši ga s očima koje me promatrahu.

Bila je to ljubav na prvi pogled, mada sam vjerovao da tako nešto postoji samo u petparačkim romanima ili filmovima B kategorije. Uzajamno smo se proždirali očima, procjenjujući svaki detalj onog drugoga i, smijem reći – obojica bijasmo oduševljeni. Nikada nisam previše vjerovao da se različitosti uzajamno privlače, kako su nas poučavali stariji, iskusniji, već diplomirani na akademiji života, a sada sam se uvjerio kako zaista bijahu u krivu. Našao sam nešto o čemu sam maštao gotovo cijelog svojeg adolescentnog života.

Kažu, kada je Bog stvarao čovjeka, razljućen svojim neuspjelim pokušajem, presjekao ga je jednim udarcem mača na dvije polovice koje se - prestrašene Stvoriteljevom srdžbom - razbježaše na različite strane svijeta i odonda se neprestano traže, kako bi se spojile i stopile u jednu cjelinu. Postale potpunim čovjekom.

Bio sam uvjeren kako sam i ja, nekim sretnim slučajem, već u rano doba svog života našao odbjeglu polovicu. Jedan pogled na Njegove oči govorio mi je kako smo identičnog mišljenja; od sada pa na dalje preostaje nam da kroz život kročimo zajedno, uronjeni u jedinstvo savršenstva.

Nismo si prilazili, mada nas je to neodoljivo vuklo, jer bijasmo svjesni kako nas dijeli zid viši od svih klasnih, rasnih, vjerskih i socijalnih zidova ovoga svijeta. Zar je moguće da je Bog u svoje odbjegle polovice usadio sudbinsku nemogućnost da se ponovno sastanu? Zar je taj Starac – tako Ga obično zamišljamo – mogao biti toliko zlurad te spriječio djelu vlastitih ruku ponovno srastanje u cjelinu, kako je na početku zamislio?

Takve i slične misli motale su mi se po glavi, a vjerujem i Njemu, dok smo se svakodnevno promatrali ne skrivajući svoju čežnju. Naravno da nikome – do danas, kada to bez trunke stida iznosim  pred vas – nisam govorio o svojoj ljubavi, svojoj bezgraničnoj zaljubljenosti.

Bijaše to davno – još u vrijeme kada riječ gay nismo poznavali - a njen ekvivalent bijaše predmet šala i sprdanja (dok bi ne-daj-bože realizirani oblik tog ekvivalenta doživljavao sudbinu goru nego što današnji sudionici „parade ponosa i slave“ mogu i zamisliti). Zato smo šutjeli prepuni uzajamne privlačnosti i istovremenog straha od odbacivanja od strane društva i najmilijih.

Ta žudnja i iščekivanje da se zid koji nije umjeo prijeći niti jedan od nas nekako sam od sebe sruši, trajalo je godinu, dvije; proteklo je od onda previše voda da bih se mogao točno sjetiti, kad… Jednog dana, sred sata povijesti, kemije ili fizike – tko li bi se toga još sjetio, a ionako nije važno za ovu pripovijest – osjetih vreli pogled na svojem licu. Podigoh glavu i shvatih kako vrelina i Nju samu obuhvaća.

Zar je mudri Starac rasjekao svoje djelo na više od dvije polovice, prostruji mi kroz glavu dok sam gutao njene oči i propuštao kroz uši riječi koje su dopirale s katedre? Ili sam se sam, zaveden Njegovom pojavnošću, prepustio sljepilu vlastite duše, sljepilu koje protumačih kao čežnju? Jer, sada sam to znao – Ona je prava. A kao da mi je, netremično me motreći, to i potvrđivala.

Bože, kako li sam se samo prevario, otkucavalo mi je u dijelu mozga zaduženom za razrješavanje gordijskih problema. Znao sam da je među nama sada zaista gotovo; našu uzajamnost razbio je jedan jedini, dugi, netremični, plamteći djevojački pogled. No, ipak – kako ću to reći - da je svršeno, gotovo, finito, the end, sa našim snom o potpunosti i međusobnoj srođenosti – razmišljao sam cijelim putem na povratku iz škole.

Kako da mu kažem a da ga ne uvrijedim, da ne obezvrijedim i bacim u prašinu tu višegodišnju vjernost koju mi je iskreno uzvraćao? Nisam nalazio pravog odgovora sve dok se opet nismo sreli, oči u oči – ja i moja prva, iskrena ljubav. Promatrali smo se jedan dug, predug trenutak i kao da sam u njegovim očima vidio da me je shvatio – kao da osjeća isto.

Ne znam je li me to razbjesnilo ili sam naprosto snagom nabujale mladosti želio riješiti situaciju kojoj nisam bio dorastao, tek… Snažni zamah desnice, u svom jadu, jaru, srdžbi, nelagodi i nemoći, uputih prema licu platonske ljubavi, licu kojem sam se do tada divio i obožavao ga. Kao da je to očekivao, nije se pomaknuo, ali zapazih podjednaki uzlet njegove ljevice prema svome licu. I dok je razbijeno staklo kupaoničkog ogledala, uz zveket padalo na pod, znao sam da sam ubio svoju prvu ljubav u životu.

 


Bjelina


Iz pjesnikova pera prolila se kap na netaknutu bjelinu papira. A kap bijaše riječ otkinuta sa vrha pera, misao i smisao formiran u njegovu umu. Mogao je to biti san ili nada ili ljubav. Zvijezda je mogla biti ili dijete ili plač. Tuga je bila u kapi, možda žudnja ili svjetlo, a tko zna je li se u njoj krio rat i smrt, očaj i raspadanje, ništavilo, tama i pakao. U neznatnom djeliću djelića sekunde, riječ izgubi smisao i postade samo kap. Kap postade mrlja na obrazu djevice. Što predstavlja ova plava metastaza, bezoblični oblik u bijeloj pustinji? Kakva se poruka krije u plavom madežu? Kome je upućena? Zašto? Kada? Smisao? Besmisao? Što je pjesnik htio reći? (Tko je on?) – pitamo se vjekovima pred zagonetkom plave mrlje odgonetajući njen smisao – ponekad uvjereni da smo našli odgovor. A stojimo i dalje. Što li je pjesnik htio reći?

A on? Na vrhu pera blješteći sjajem njegove inspiracije svjetluca novi plavi biser. Kap. U njoj su zametak i plod, pitanje i odgovor, dio i cjelina, ljubav i mržnja, mir i rat, svjetlo i tama, traženje i nalaženje, smisao i besmisao...I? Ili? Pjesnik spusti pero. Možda ćemo sada doznati. Spoznati? No pod njegovom rukom ležaše već neka posve druga netaknuta bjelina. I neki sasvim drugi čitači koji će tumačiti njegovu riječ još ne bjehu zametnuti u safirnoj kapi na vrhu njegova pera. Osim toga, nitko ne zna reći neće li njegova staračka ruka u posljednji čas zadrhtati prije nego li bude riječ! Prepoznatljiva. A misao je ionako bila. Prepoznamo li je, ipak, hoće li imati toliko snage da dočara njegovu misao. Možda...Možda saznamo što je pjesnik rekao. Međutim, ipak, što li je on time želio reći?


(Iz zbirke poezije „Odlazak“)

Dodatkowe informacje