Haiku je poetski poljubac prirode. On je darovna jabuka svakom jeziku na čije se grane “kači” kao plod. I naše, srpsko pesništvo, haikuom je postalo književno bogatije. Pesnici poput Momčila Tešića i Desanke Maksimović svoje književno delo su zaokružili haiku poezijom u uverenju da su se tako poetski potpuno iskazali stapajući se sa prirodom.  Svoju privrženost realističkoj prirodi pokazao je i naš lirski pesnik Paun Petronijević koji je ostavio brojna trostišja u formi haikua ali je njegova poezija puna pesama koje u sebi sadrže haiku pesme.

Paun je rođen 1936. godine u Ribaševini, kod Užica. Preminuo je u sanatorijumu Bežanijska kosa u Beogradu posle desetogodišnjeg bolovanja od “vrućice”, lečeći se u bolnicama, Užicu, Knez selu kod Niša i Bežanijskoj kosi. Iza sebe je ostavio obimno književno delo.  Njegove sabrane pesme u osam knjiga, od 2008. godine objavljuju UKS, Narodna biblioteka Požega i požeški Svitak. Prethode im knjiga “Pastir traži dno neba” koju je pesnik video za života, “Dobro leto” (izbor iz poezije) i haiku zbirke (priredio M. D.) “Veliko jutro” (1987) i “Krv peteljke” (1993).

 

Priroda kao disciplina, kako to kaže Emerson, ostvarila je snažan uticaj i na mladog pesnika Pauna Petronijevića, kojeg je sve pritisla opaka bolest, tada poznata i kao “žuta gospa” u srpskoj književnosti. Ali Paun je poštovao voqu prirode, njoj se nije suprotstavljao. Bio je iskren do kraja i upravo taj makoto (iskrenost), stvorio je odlične primere haiku poezije. Kada čitate ovaj kratak izbor od pet haikua iz zbirke “Krv peteljke” nemate osećaj da je većina ovih pesama nastala pesnikovim vraćanjem na slike uočene u prirodi, pesnik je bio dugo “prikovan” za bolničku postelju. Njegov doživljaj je sigestivan i jak, kod čitaoca pobuđuje snažnu želju da i sam sliku koju iščita jasno vidi ‘ a vidi je:

Zasmejala se
trešnja, belinom
mirisna cveta.

Ovaj haiku slavi proleće, vreme kada cvetaju trešnje. To je slika koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ona kod nas budi emocije i ljubav prema prirodi. Paun je imao osmeh trešnjeve beline i nije ga nikad sa lica skinuo.  Uprkos teškog bola koji je podnosio kao nešto sa čim se moralo živeti ali se pri tome nije odricao lepote i doživljaja u prirodi, kojoj se na taj način vraćao i pre vremena. Slika ima ritualni značaj a Paun je u njoj video i nešto od onoga što mu je život bolom namenio, krv, crveni ispljuvak:


Voda je oprala
Krv peteljke, vetar je
Odneo uzdah.

Ova slika kazuje o prolaznosti života, koji je pesnik izrazio u haikuu:


Odnese voda
list određen za pupoljak
jedne grane,


koja kazuje o rano prekinutoj mladosti. Njima pridodajem još jedan haiku, on bi mogao biti jesenji, tada lišće žuti i opada, ali Paun ga je sigurno ispisao kao omaž sopstvenoj mladosti, koja će, nažalost, za njega ostati večnna jer, neće stići da dočeka svoje zrele godine (umro je mlad, 1962. godine, sa svega dvadeset i šest godina) ali njegova poezija je to doživela, ostala je večito mlada i nastavila je da traje pesnikovu prekinutu mladost: “Ne može/ ništa da vrati/ list na granu.”

No, evo još jedne pesme u čijem je središtu plod, zero kao crveno vime. U njemu je Paun, očito, tražio melem za svoj bol:


Jedno vime
Crveno usred leta.
Zrela trešnja.

Haiku pokazuje plodove koji, kada ih rasprsnemo, prokrvare simbolizujući čovekov život. Koliko samo podudarnosti ovde ima sa čuvenim Onitsurinim haikuom:
“Na kosturima/ Lijepa odeća i: morenje/ Cveta trešnje!” Tu je i pogled nade a pesnik nije usamljen, on ima svog prijatelja vrapčića koga pogledom miluje i vodi dijalog tišine i cvrkuta, zamišljenosti u nesiguran put i snažnih krila koja prosecaju daljinu:

Pogledom te tražim
Na grani, gde se obično
Odmaraš - vrapče!

Ako znamo da je trešnjev cvet odeća kosturima granja bez lišća, onda su i prezreli plodovi, oni retki koje ptice kljucaju, koji krvare, poput “crvenog ispljuvka” čoveka koji se bori sa smrću. U pismu koje je sa Bežanijske kose, početkom septembra 1961. godine, Paun poslao Radovanu Popoviću, piše i ovo: “Moja bolest koja me, evo, punih deset godina uporno i krvavo progoni ne dozvoli mi tu radost i tu priliku da se želja jedna ljudska razvije u plod nečeg što večito tražih kroz noći temperature i jutra crvenog ispljuvka.” I, to crveno vime – trešnja, oživljava pesnika i on trešnju, istovremeno. Pesma je ona snaga u kojoj opstoje za sebe i u kojoj se razrešava “privid protivrečja” jer, zabeležene slike čuvaju doživljaje i razumska određenja imanentne veze i nužnosti. Ipak, vrhuni trajanje i život sa punom refleksijom nade. Za Pauna je to izlaženje preko granice mogućeg postavljanje u ravnopravan odnos spoljašnjeg i unutrašnjeg kad se on predaje trenutku koji odbacuje bol i donosi ushićenje lepotom uočenih haiku slika kroz koje trenutak dobija večnost.


Haiku Pauna Petronijevića kazuju da je jaka potka za ovu pesničku formu u nas odavno postojala, samo je trebalo da se osamostali - to je pre svega ljubav prema prirodi. I naša godišnja doba takođe su tonirana kao i u zemlji nastanka ove pesničke forme, Japanu, a struktura jezika omogućava mnoge podudarnosti u osnovnim elementima ove egzaktne pesničke forme koja je danas i deo naše književnosti u kojoj i ime Paunovo dobija svoje pravo mesto.


Milijan Despotović


Слађана Дикић
Пословице у пожешком крају
КРЕНУО ДИКА ИЗ ГОДОВИКА

У најновијем броју књижевних новина „Свитак“, који од 1994. године редовно, у свескама пролеће-лето и јесен-зима, излази у Пожеги (Srbija), поред садржаја из области савременог књижевног стваралаштва објављено је неколико нових пословица из пожешког краја, које је забележио Милијан Деспотовић. Ове пословице до сада нису записане и стога труд има Вуковски значај. Од народа су преузете а ево да их народу вратимо да их прочитају и они који се са њима, као мудрим порукама, срећу први пут.

Нове народне пословице из пожешког краја
УВРЕДИ ЗМИЈУ, ОЦА НИКАКО

* Ко на почетку запетља, тај сав живот петља.
* Беспосленог ђаво мерка.
* Клони се куће без госта.
* Боље бити савијене кичме но савијене главе.
* Само се ован на со намами.
* И малине траже мотику а не мобилни.
* Коме је рођена кућа тесна у туђој се грчи.
* Кад у жену уђе ђаво, буде пуна кућа ђавола.
* Ко одговор не сачека, улудо је питао.
* Жене носе и сукње и панталоне, а има мушкараца који нису ни за једно ни за друго!
* Биће од њега човек, ко од магарца вила.
* Увреди змију, оца никако.

Забележио Милијан Деспотовић

Ваља напоменути да су прве пословице у овом крају записане из пера непознатог записивача у првој половини деветанестог века у манастиру Годовик и налазе се у чувеном „Годовичком рукопису“ који се чува у Народном музеју у Ужицу. После тога познате су: „Пословице из Моравице“ које је записао Драгиша Н. Лапчевић, потом пословице, изреке и загонетке, записују и Љубо Мићић (дописни члан САНУ), Момчило Тешић, па Милан Стојановић и Милијан Дика Деспотовић.

JB Cookies