Duklanska elegija

Priplivala je ka meni u plesu
od modrog beskraja…. …

Ispočetka je slagala u kutijici sa zrcalom
najstarija pisma…Tajanstvene riječi.

I još je pričala o svome
budoaru iza zida stvari;

pričala je dugo…

Potom je putovala u fijakeru 
koji su vukli nojevi:
iz Dukle do Dresdena-
nemogućeg.

I propadali su,
kao u ribnjak,
događanja u stoljeća,

nakon toliko doživljaja….

Nije imala skoro ništa,
osim jedne isparane jesenske haljine,
osim nekoliko potrganih kroz vrijeme cipelica.

A potom je stigla zima…
I vjetar sa planina..

Tama.