Dok je kupam

Savija se prema meni kao crv
natečena, pokisla. Osjeća
lupanje vode, otvara
i zatvara uši, čuje
kako slabi glasovi bježe,
stojeći, klimajući se, odjednom u pola puta
zaboravlja što je to bilo -

zadržava spori ples. Nešto se zaglavilo
u atome, kišu. Spaja se
sa crnom materijom
svemira, nevidljivim
ljubavima, od kojih
odjeljuje naš život. Osjeća
točnu udaljenost od površine. «Ne mogu
se pomaknuti» govori i kreće.


Let

Slika
postavljena
na njen mrtvački sanduk, između cvijeća

zadržala je
na vrijeme
svjetlo koje je bilo onog dana

ona pramenasta, dok sjedi na njegovim ramenima
raširila je ruke kao da će odletjeti
osmijeh koji sija pored nas odlazi prema gore

iz tih cvjetova, iz tijela
koje joj je kasnije smetalo, i razumijem zašto
gledajući

na stisnuta, elegantna
nastanjena ramena, istegnuta, kako lete
dok

slika je vraćena
a njeno tijelo sad tako maleno

nošeno je
opet
na ramenima muškarca.


***

napisat ću
nekome, koga ne znam

na zelenom papiru.
potom ću otići

u dugu šetnju. Između drveća.
Očekujem odgovor.



Odlazeći

Izlazim s groblja
Zamišljajući vrhove drveća
Koji se bude tako daleko od zemlje i ne umiju
Sići. Idem
Od tebe, ka tebi, osjećajući prostranstvo
Između pokorene svake stope i zemlje.

Želim živjeti
Cvjetanjem trešnje i šakama snijega
Odlazeći
Od tebe, ka tebi, ka automobilima
što grebu zrak crn od galame
Suncu u travi.



slika djeteta

Vidjela sam nas troje
zajedno zagnjurene u našem smijehu.
Klimam se na svojim tankim nogama
u trokutnoj haljini
u praznoj glavi
i točkastim očima, nisam gledala
ni na tvoj mrtvački sanduk ni na cvijet

Vidim da sam otišla predaleko
Vidim prazan
dom, praznu
majku, tvoje tragove
koji nestaju. Vidim ekser koji drži
modro nebo na zidu



tuga za pokojnicima

Ako bih mogla sakupiti malo dnevnog svjetla
kao što sakupljam
snijeg koji se topi na krovu
mogla bih donijeti punu kantu toga
unutra
i izliti ga dok ne napuni cijelu sobu
usred noći