Nasze recenzje
Monika Jastrząb Pieśni Dragana – barda z południa
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Recenzje
Jakie cechy mógłby mieć współczesny Homer – ten, który jako jeden z pierwszych przekształcił pieśń poetycką (recytacyjno-improwizacyjną) w poezję pisaną, czyli literaturę? Czy dzisiejszy Homer, również jak jego pratyp - grecki twórca eposów wyznaje zasadę mimesis – odtwarzania i naśladowania rzeczywistości?
Z pełnym przekonaniem można stwierdzić, że podmiot liryczny ze zbioru Dragana Jovanovicia Danilova zatytułowanego "Homer przedmieścia" ma cechy greckiego geniusza literatury. Tytułowy "Homer przedmieścia" wyśpiewuje świat subiektywnie, analizuje go, objaśnia, streszcza go odbiorcy, mówi o swoich doświadczeniach, nazywa siebie poetą, który otwiera się cały na czytelnika. W wierszu "Na tym kończy się przesłuchanie" mówi:
"Chmura to czubek jakiegoś wiertła,
a głowa poety jest głową nuklearną.
Ty, który trzymasz tę książkę w swoich rękach,
trzymasz moją głowę w swoich objęciach".
Jakże niezwykłe to wyznanie, poeta oddaje swój umysł, a nie serce, bo to poeta intelektualista, a nie romantyk, poeta myśliciel, mędrzec, jego wiersze płyną z głowy, rodzą się z patrzenia na świat, a nie z odczuwania świata. Głowa poety jest głową nuklearną, a może głowicą nuklearną i może ekslodować od nadmiaru słów, od nadmiaru wiedzy? Uważaj, czytelniku, ty, który trzymasz ją w dłoni, tę głowę, ten tom wierszy, bo może wybuchnąć i zniszczyć twój dotychczasowy świat, zrobić rewolucję w twoim umyśle, gwałtownie zmienić twoje życie.
Czytaj więcej: Monika Jastrząb Pieśni Dragana – barda z południa
Arkadiusz Frania - Haiku Dušana Vidakovicia
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Recenzje
Translatorska działalność Olgi Lalić-Krowickiej zaowocowała w 2014 roku publikacją „Na rozdrożach” Dušana Vidakovicia. To kolejna pozycja w nieformalnej serii przekładów współczesnej literatury serbskiej dokonanych przez wspomnianą tłumaczkę i poetkę. Tom, ogłoszony przez Wydawnictwo Jednooki Kruk z Białej Podlaskiej, ujmuje swoją skromnością i czystością formalną. „Na rozdrożach” gromadzi bowiem na zaledwie 14 stronicach (nie liczę stronic redakcyjnych), jak zapowiada podtytuł książki, „haiku i dwa haibuny”, przy czym gatunek haiku prezentuje 60 tekstów zgrupowanych w dwunastu 5-elementowych cząstkach opatrzonych oddzielnymi tytułami.
MILIJAN DESPOTOVIĆ: Recenzija zbirke pjesama Jagode Kljaić „Otjerane ptice“
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Recenzje
POČELO I RASPLET ZAGONETNOG
„Otjerane ptice“ Jagode Kljaić molitva su da se uvek setimo
istinske prirode, a to je ljubav i sreća
Poezija ima moć dijaloga i o onom što je nesaopštivo jer njen misaoni put vodi ka doživljaju alijenirajuće stvarnosti. Svaka reč pesničkog jezika može biti poseban subjekt, učesnik u dijalogu i ona je, u krajnjem, sa stanovišta saznanja, manifestacija „duha ozbiljnosti“.
Ume poezija da „Otjerane ptice“ zadrži na žici vremena voljom pesnika, kako to čini Jagoda Kljaić koja se druži „s polubogovima“ sa kojima razgovara „preko gloksinija“ poezije. Treba biti i činiti, ono što je u poeziji svojevrsna filozofija akcije kojoj teži ova pesnikinja u svom sistemu pevanja. Ona nastoji da sistem sažme u mali broj reči, koje sabijene vode ka velikom prasku i nadi da će oni nepoljubljeni „razaznati šapat“ koji implicira emotivna iskrenost.
Kljaićeva je pesnikinja koja svojom stihologijom oslobađa biće samoće, ona to zatvoreno stanje ne priznaje („Ni zabunom“) jer „samoća oslobađa/ (samo) kad nitko ne čeka“. Čekanje se uvek kvalifikuje da ugrozi samoću jer, „dovoljna je pregršt kao mjera zadovoljstva“. Iz te pregršti promiče ljubav, inače nedostižan ideal, ali njemu uporno treba težiti. Čini to i ova pesnikinja pitajući se stalno „koji je to put do vrha sebe“. Ne dvoumi da je ono što treba zapisati njena priča koju samo ona razume i koju valja poštovati. Jer, kako kaže Don Miguel Ruis:
„Poštovanje je jedan od najuzvišenijih izraza ljubavi“ a ljubav među ljudima, tamo gde ljudi ima, i razuma među njima, stalno opominje na prolaznost i oročeno vreme bivstva ma koliko ono bilo dobrota ili zlo jer, čovek je „rođenjem siguran/ da će (...) prah postati“. Onda je potrebno da se čovek, a to je za sada uspela samo poezija, oslobodi neopravdane subjektivnosti.
Czytaj więcej: MILIJAN DESPOTOVIĆ: Recenzija zbirke pjesama Jagode Kljaić „Otjerane ptice“
Arkadiusz Frania - Mentalne pejzaże sušackie. Po drugiej stronie morza Vasila Tocinovskiego
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Recenzje
Tuż przed wakacjami 2015 roku na rynku księgarskim pojawił się wybór opowiadań Vasila Tocinovskiego Po drugiej stronie morza. Publikacja w przekładzie z języka chorwackiego dokonanym przez Olgę Lalić-Krowicką ukazała się nakładem krośnieńskiego Wydawnictwa Ruthenus.
Na zbiór składa się 11 tekstów utrzymanych w klasycznej formie opowiadań i w tym tkwi główna siła prezentowanej książki. Z ust współczesnych czytelników zalewanych awangardowymi aktami twórczymi i przygniecionych instalacjami eksperymentów, zdaje się coraz wyraźniej wydobywać jęk znużenia i syk niecierpliwości. Po drugiej stronie morza wychodzi naprzeciw oczekiwaniom miłośników prozy południowosłowiańskiej łaknących rzetelnej i zmuszającej do myślenia literatury.
Vasil Tocinovski konstruuje swoje prozy przejrzyście, dotykając nimi spraw najważniejszych w historii duszy człowieka, który oswaja własny los, godzi się z nim, by nazajutrz czy nawet chwilę później sprzeciwić się, rzucić wyzwanie, mimo iż, jak czytamy w Sušackim niedzielnym popołudniu: „Nie możesz uciec przed sobą [...]. Niemożliwa jest ucieczka z własnej skóry” (s. 12).
Wspomniany tekst jest w jakimś sensie reprezentatywny dla całego zbioru, dlatego pozwolę sobie poświęcić mu nieco więcej namysłu krytycznego. Fraza „sušackie niedzielne popołudnie” sugeruje leniwość tytułowej pory dnia; przecież „niedzielne popołudnie” bywa zazwyczaj spokojne, ciche czy wręcz nudne. Nasze pierwsze jeszcze przedlekturowe wrażenia z wolna mąci już to ilustracja (czerniejące burzowe chmury), sąsiadująca z pierwszą stronicą opowiadania, już to kilka jego początkowych urywków, przy czym niepokój jest stopniowany:
UPUĆENOST NA REČ I SLIKU, Agnješka Jažembovska: „Slažem sebe” .
- Szczegóły
- Nadrzędna kategoria: Recenzje
Poezija od postanja analizira naš duh, formira znatiželju i posmatra dokle on ide, šta sve želi da (de)mistifikuje. Funkcionalna veza između ličnosti pesnika i bića poezije jača (ili slabi) zavisno od toga u kojoj se stvaralačkoj fazi susreću. Jedna opšta istrajnost da se poetika stavi pod nadzor pesnika rađa obrnut rezultat, poezija postavlja pitanje: Pesnik! Ko je to pesnik?
Poljska pesnikinja Agnješka Jažembovska1 svoju knjigu „Slažem sebe”,2 objavljenu dvojezično,3 otvara stihom-pitanjem: „Čovjek/ ko je to čovjek“? Ovo pitanje, podsvesno sasvim, prevedeno je iz poetičkog sopstva u pokušaju da se poeziji potčini „to čudno biće“ koje „priča/ misli/ mašta“, biće kome je civilizacija u dušu utisnula strah opstanka, razbila ga u komadiće i ona, čovečica, sada od njih pravi mozaik: „Slažem sebe/ od komadića/ razbijenog vremena.“
Agnješka je poštovalac prirodnosti i prirode, njena pesnička intuicija svemu pristupa iznutra, iz emocije. Negde se u svemu isprečila „obična granica neobične čežnje“ (ili „Moj um (...) bolestan je od čežnje“) koju ne otkriva, ali očito da svako manipulisanje s duhom, obrednost koja inhibrira kanone i zloupotrebljava ih u društvenom poretku, njoj je sasvim strana. Ona će zato, doneti skoro nemoguću odluku:
Sačekaću hiljadu godina
i živjeću
u drugom svijetu
bez nepotrebnih obreda
........................................
sačekaću hiljadu godina
dok ne prođe ljudska mržnja.
Čovek-mržnja je udes globalne civilizacije, koja stalno menja oblik, formu, i poetska nada uprla je pogled u stvaranje novog čoveka, u novo „rođenje svijeta“. Pesnikinja kaže: „Čekam na radostan dan.“ Sve to potvrđuje da živimo u virtuelnom svetu, svetu nesvestice o čoveku da je i on samo zrno, ono Volterovo, koje misli, nažalost često pogrešno. Agnješka zato sama sebe stvara, slaže „od mokrog pijeska“, i kada je sunce iscedi ona će da se „raspe u zrna“. Opominjuće čovečanstvu vascelom, peva Agnješka Jažembovska, upirući prst u globalno zagrevanje, zračenje i uranijumsko ludilo koje suši čoveka kao ribu izvađenu iz vode i on postaje ništa, sve je samo čovek-voda, te dve materije su neodvojive. Zato se ova knjiga može nazvati i pesnička oda vodi i žeđi.
Ispisujući odu o vodi, čovek je učio prolaznost života, razumevao svoj put u kap ili prah. Gledao i oslobađao se iluzija da se život negde drugde nastavlja. Zablude imaju svoj molitvenik i deluju mudro ali, ipak, one su samo zablude.
Tirade vode, a čovek je voda, oličene su u protoku, dotoku i isparavanju, samo toliko i traje krug, ali krug vode. Siromah misli da je to ona ista voda od koje biva on. Ne, svaki je povratak drugačiji. I to nije povratak, to je neprekinut tok, linija. Nikakav magični razum ne može obećati izlazak iz te linije. Nema molitve koja može promeniti suštinu stanja, ona može samo pomoći u smirenju. I to je dovoljno.
I poezija Agnješke Jažembovske je u nekom smislu smirenje, čaša vode koja dobro dođe kad se zagrcnemo uz bezveznu demuzikalizaciju sveta. Ona nas, poput Rišarda Pšibilskog podseća da je „simbol harmonije sveta od iskoni lira, instrument koji su bogovi nekada davno okačili o zvezde“. Lira je danas zanemela a jedino ona, i ljubav, mogu se suprotstaviti matematici interesa. Ovde i sebe vidim u onom priznanju Geteovom koji je rekao da se ne razume u matematiku i da je samo upućen na reč, jezik i sliku, loše se sporazumevam sa znacima i brojevima. A ovo je era daljinskog obračuna. No, sve to trajaće kratko za ljudsku epohu, ljubav mora da vrhuni, kaže Agnješka: „Ljubav čini svjet ljepšim, svaki trenutak traje u drugom značenju, svjetluca i blista, ’misli dodiruju/ tvoje ime/ dodiruje/ moje misli’. Onda ni umor nije strašan, dovoljan je dodir najmilijih ruku, i opet je ’dobro’, može se objesiti ’osmijehe/ na koncu/ ispletenom/ od sjaja tvojih očiju/ - ljepša strana života’.“4
Iz te ljubavi, koja ne može da čeka, jer svaki dan smo stariji „za još jedan ljudski nerazum“, Agnješka poziva: „Pokušaj me pronaći (...) u mehanizmima svakodnevice“, koja se zahuktala a životu se vratimo samo onog trenutka kad emocije postanu nemoćne, kad smrt pokaže svoje lice i kad se završi svako manipulisanje telom, onda samo „možeš imati lijepu sahranu/ i da budeš treptaj u sjećanju“. Briga i za taj treptaj, zaokuplja ovu pesnikinju da bar te mrvice vremena treba sačuvati od oluje ovog konfuznog sveta punog zlog mehanicizma i otuđenosti u koju sada Agnješka unosi egzaktnost smisla da ga oplemeni uz jarost boje i mekanu retoriku poetike. To što ona čini, zavređuje da činimo svi: „Dijelim pjesme/ promovišem obične, proste riječi.“
Konačno, Agnješka svoj filozofsko-poetski dosluh sa kosmosom svodi iz duše tvoriteljke prirode iz koje progovara i sam čovek. To je njen povratak sebi i nama samima: „Po ljepotu/ ne treba putovati daleko/ dovoljno je/ obližnja livada/ sa cvrčkom“. Svom čitaocu ponudila je likovne pejzaže što toniraju ovu knjigu a zatvaraju je stihovi: „Uzdajmo se u sebe/ srećom i nesrećom“.
Ova knjiga, sa jednog drugog jezika slovenskog korena, sa poljskog, srpskom čitaocu, zahvaljujući prevodima Olge Lalić Krowicke, vizuelno nudi stopljenost duha, koren iz koga se želi jedinstveno stablo poezije bez obzira na razlike druge vrste. „Poezija je bljesak“, zapisala je Vanda Novik Pala, bljesak koji traje sve dotle dok „slažemo sebe“ u mozaik ljubavi i nade.
Milijan Despotović
U Požegi,
7. februara 2014.
____________________
1) Agnješka Jaženbovska, poljska pesnikinja i satiričar, završila je Univerzitet u Lođu. Objavila dve knjige epigrama, ovo je njena prva pesnička knjiga.
2) Agnješka Jažembovska: „Slažem sebe”, Chemigrafia, Krosno, Poljska, 2012.
3) Knjiga je objavljena dvojezično na poljskom i srpskom. Prevod na srpski jezik uradila je Olga Lalić Krowicka.
4) Vanda Novik Pala: „Sačuvati trenutak“, iz predgovora knjizi „Slažem sebe”, str. 8.
- O fraszkach - w kontekście zbioru fraszek pt. FRASZKOMAT Agnieszki Jarzębowskiej - Fraszkomat
- TRAGANJE ZA METAFORAMA DOBROTE Olga Lalić Krowicka: „Mrvice vremena u prostranstvu”
- Profesor Vasil Tocinovski o Oldze Lalić-Krowickiej - artykuł w j. macedońskim
- Tadeusz Lira-Śliwa-Literackie notatki z Serbii