Ne može se dva puta ući u isti tekst

 Oliver_Milijic  Pesnici poput Olivera Milijića (Niš, 1973), spremni na radikalan stvaralački opit, retki su i potrebni na srpskoj književnoj sceni više nego ikada. Zato je nova knjiga ovog autora „Virus. Jezgro. Ikona,“, u izdanju svrljiškog Centra za kulturu, očekivana sa primernom znatiželjom u krugovima poznavalaca neoavangardnih spisateljskih strategija, posebno zbog toga što je od Milijićeve prethodne poetske zbirke „Zablud(ne)“ proteklo više od decenije i po. I odmah, bez okolišanja, valja istaći: Oliver nije izneverio svoju publiku. Naprotiv.

Mada Vas kritičari, obično, svrstavaju u neodadaiste, zapravo je prilično zahtevno poetički odrediti Vaš rad. Stoga bi, za početak, čini mi se, bilo zanimljivo čuti kako biste Vi sami predstavili svoj kredo potencijalnim čitaocima.

- Ova poezija, polazeći od avangardnog i postmodernog iskustva, nastoji da se oformi kroz aktuelno iskustvo elektronskog doba, sa početka 21. veka. To znači da, osim što na sadržinskom planu tretira savremena pitanja o virtuelnom, simulaciji, sistemu dominacije, kontroli nad pojedincem, mogućnosti Razlike, Drugosti, ta poezija pokušava da i na planu forme “simulira” određene elektronsko-tehnološke modele, prezasićenost informacijama, “super-strukture”…

Šta to konkretno znači primenjeno na rukopis  “Virus. Jezgro. Ikona,”?

- Formalno gledano, korišćena su različita strukturna rešenja iz književnosti 20. veka, naročito onog njenog eksperimentalnog dela, sa nastojanjem da se te ideje i postupci “pregrupišu”, restrukturišu. Poznato je da dva autora mogu koristiti potpuno iste elemente, ali struktura će uvek biti drugačija, jer ona je nosilac njihovog ličnog pečata, osobenosti (ukoliko ih imaju), a ne elementi. Takođe, mogu se uzimati modeli iz drugih oblasti, da bi bili simulirani kao književni postupak. Takav je slučaj, recimo, sa pesmom “Sonoluminiscencija”, urađenom po modelu igre asocijacija iz TV kvizova. Iz tehničkih razloga, u knjizi “Virus...” nalazi se samo “ogoljeni” tekst. Inače, ova pesma u originalu je trodimenzionalna, neka vrsta pesme-objekta.  Papir sa tekstom je u plastičnoj foliji, na njoj su kvadrati samolepljivog kolaž-papira, koji “sakrivaju” tekst. Igrači-čitaoci mogu odlepljivati kvadrat po kvadrat (u kolonama A, B i C), naravno, potpuno proizvoljnim redom i otkrivati “na preskok” deo po deo pesme (kao što to čine i učesnici kviza, koji nikada ne otvaraju polja apsolutno linearnim redosledom A1, A2, A3, B1, B2 ... To znači da čitaoci sami pišu pesmu. Ta pesma ima, u najbukvalnijem smislu, onoliko verzija koliko i čitalaca.

To nije jedini način na koji ste “gradili” pesme u Vašoj aktuelnoj knjizi.

- Još jedan za mene idealan model za strukturisanje pesme, koji sam koristio, jeste funkcionisanje “You tubea”. Stihovi jedne pesme “asociraju” na niz drugih stihova postavljenih u vertikalu zdesna. U sledećem koraku se bira jedan od tih ponuđenih stihova iz vertikalnog niza i “otvara” se nova pesma, te sada ona dobija svoju stihovnu vertikalu zdesna i tako dalje.  

Na tematskom planu, pak, moglo bi se reći očekivano, pažnju Vam privlači odnos jedinke koja stoji naspram mnoštva.

- Tematski, zanima me odnos ja i mi, individue i kolektiva, borba ličnosti i Bez-ličnosti, čiji je ishod, uzgred, unapred poznat. Iako je ta utakmica završena i pre nego što je počela, mislim da je lepota – u naporu Jednog protiv svih, a taj napor je katkad sizifovski, ali ponekad i prometejski. Otpor Vladajućem, u bilo kom smislu, jeste pitanje časti i odgovornosti pred sobom. Naravno, tu je i tema bitke sa samim sobom.

Položaj pojedinca u eri dominacije elektronskih komunikacija takođe je priča koja Vas bitno inspiriše.

- Da, mesto čoveka u savremenom svetu, u elektronskom dobu je isto tako moja opsesivan tema. U tom kontekstu, za mene je jedno od centralnih, pitanje smisla viška, preobilja (informacija, robe na akciji, kablovskih kanala, besplatnih minuta za mobilni telefon…). Da li je to čovekova potreba ili to prevazilazi meru čoveka? Postaje li on rob sopstvene hiperprodukcije, sopstvenog Projekta? Nikolaj Berđajev se davno pitao kako izbeći ostvarenje utopije, ali bodrijarovski rečeno, mi danas živimo u svetu “ostvarene utopije”. Nekoliko tekstova pod zajedničkim naslovom “Google pretraga” bave se tim preobiljem informacija, budući da je internet  idealan komunikacijski kanal za to, kao slika virtuelnog haosa. Ukucao sam jednostavne, opšte pojmove, kao što su “reč”, “ljubav” i “Vavilon” i haos se sručio na mene. Izazovno je u tom okeanu rezultata tragati za smislom, selektovati i poetski strukturisati rezultate na zadatu temu, uz to, uspostavljajući i “ironijsku distancu” u odnosu na materijal.  

Svojim poetskim tekstovima, na određeni način, nalazite se u stalnoj diskusiju sa brojnim umetnicima različitih epoha i uverenja.

- Beznadežno sam zaljubljen u eksperimentalni književni luk iz 20. veka, koji vodi od zapadnjačke i ruske avangarde preko neoavangarde do postmoderne. Doživljavam sebe kao čitaoca koji piše, a poeziju, koju pišem, kao dijalog sa meni važnim piscima, dadaistima, nadrealistima, ruskim avangadistima, konkretnim i vizulenim pesnicima, postmodernim prozaistima. Te vrlo raznolike književne ideje omogućavaju primenu onog kišovskog poetičkog stava da svaki rukopis treba ili može imati drugačiji prosede. To podrazumeva isprobavanje različitih poetskih tehnika, njihovo zakrivljavanje, iščašivanje, prosto, restrukturisanje i zapitanost o tome koliko je to što je iskazano Izraz mog bića.

Iz ovakvog sistema prirodno proističe citatnost kao prepoznatljivo obeležje Vašeg rukopisa.

- Od te potrebe za dijalogom, komunikacijom, propitivanjem ideja, dolazi i citatnost, ali i lažni navodi, kada to zahteva tekst. To je, prosto, tehnika poetskog kolažiranja.  Kao čitalac, posebno sam istraživao signalizam Miroljuba Todorovića, jer taj neoavangardni pokret, po mom mišljenju, predstavlja umetnički efektan sublimat različitih (neo)avangardnih praksi, nastalih u samom pokretu ili kreativno nadograđivanih. Od relativno novijih autora inspirativan mi je rad Marka Amerike, osnivača “avant-popa” koji istražuje mogućnosti meta-teksta i digitalnog, multime- dijalnog umetničkog dela, spajajući tekst, muziku, sliku, video.

Koji su to tokovi savremene svetske književnosti u kojima prepoznajete Vaše kreativne principe?

- Čini mi se da u savremenoj književnosti nema trendova, bar ne u onom uobičajenom smislu, kao ranije. Moguće je da trendova ima još uvek u komercijalnoj, “bestseler-literaturi”, ali to su trendovi koji ne nastaju spontano, već ih diktira izdavačka industrija i tržište u svetu. Izvan te takozvane “lake književnosti” vidi se pluralizam individualnih poetika. A  te individualne poetike, uglavnom, više nisu tako rigidne kao ranije, jer iza njih ne stoji čvrst teorijsko-književni koncept. Zato sada ima puno “melanža” u okviru neke konkretne poetike – na primer, pojedini autori sa bazično modernističkih iskazom koriste ideje postmoderne, ili obratno, nekadašnji postmodernisti se okreću tradicionalnijem izrazu.   

Rado posežete za poigravanjem značenjem reči. Ne strepite li da bi tim postupkom, u jednom trenutku, svaki smisao izgovorenog, pa i samog  jezika, mogao biti do kraja, konačno relativizovan?

- Ne doživljavam to kao poigravanje, niti vidim opasnost da reči izgube značenje ili smisao. Jednostavno, stavljanje reči u određene, katkad neočekivane, kontekste, jeste pokušaj da se stvori široka mreža asocijacija. A onda se ta mreža, poput modela koncentričnih krugova, može širiti dalje u činu recepcije. Dakle, čitalac određuje granice.
To liči na “ceđenje” značenja reči, jer one, naravno različito znače u različitim kontekstima, to je i njihovo “sudaranje” u naoko nespojivim spojevima, jer onda ta ukrštanja počinju da otvaraju beskonačne krugove potencijalnih značenja, na osnovu jednostavnog principa da novo rađa novo rađa novo. Takođe,  treba se podsetiti da bazični simboli, kao što su “belo”, “jaje”, “krst”, različito znače u različitim epohama i kod različitih naroda, zašto bismo onda imali u vidu samo jedno značenje? Krajnji cilj je, zapravo, promišljanje, zapitanost nad mnogobrojnim, ponekad možda skrivenim, aspektima određenih egzistencijalnih fenomena. Čitalac izdvaja one linije značenja, koje on želi. Poezija je samo umetnički predlog za razmišljanje o pitanjima. Uveren sam da se ne može dva puta ući u isti tekst, kao ni u Heraklitovu reku.

Kao neka vrste paradigme ovakvog Vašeg stava, knjigu o kojoj govorimo obeležava sedmodelni tekst pod naslovom “Bez naslova”.

- Reč je o u takozvanom “projektu gluvih telefona”, koji simulira tu dečju igru. U zajedničkom radu sa šest prevoditeljki istraživao sam proširivanje značenjskog kruga teksta. Prva prevoditeljka je prevela tekst na engleski, druga je tu englesku verziju opet “vratila” na srpski jezik, ne znajući da već postoji original na srpskom. Treća je tu novu srpsku verziju opet prevela na engleski i tako daje. Dakle, reč je o tekstu-u-procesu, koji je “rastao”, “širio se”, dobijao nove dimenzije značenja i čak drugačije grafički izgledao, tako da, naravno, poslednja verzija nema mnogo dodirnih tačaka sa originalom.

Knjigu “Virus. Jezgro. Ikona,” na originalan način “odjavljuju” grafičke pesme u kojima Vaši stihovi pokazuju savršen sklad sa likovnim izrazom vizuelnog umetnika Aleksandra Popovića, sa kojim ste i ranije sarađivali u domenu muzike.

- Saradnja sa Aleksandrom Popovićem-Popom, koji je slikar i grafičar, i njegovim nekadašnjim bendom “Lihen”, proizilazi iz našeg druženja. Reč je o “izletima”, improvizacijama, malim, nepretencioznim “stilskim vežbama”. Tako je nastao i spoj stihova sa Popovim digitalnim grafikama. On je komponovao i eksperimentalnu muziku na moje tekstove za “Lihen”, a autor je  i video-rada, gotovo spota, za jedan tekst iz “Virusa…”.

Sam naslov Vaše najnovije knjige završava se zapetom koja, svakako, šalje izvesnu poruku.  

- Oko simbolike zareza u nazivu knjige nema nikakve misterije. Prosto, cela knjiga “Virus. Jezgo. Ikona,” zasnovana je na poetičkoj ideji “otvorenog teksta”, onog koji će čitalac “dopisati” ili restrukturisati. Dakle, završeni tekst je tek mogućnost za nove tekstove, koje stvara recipijent tokom čitanja. Taj “nastavak”, koji nastaje u čitaočevoj svesti može biti u potpuno drugačijem ključu, zato je zarez, u metaforičnom smislu, i Traganje, Drugost, Nada da nije sve završeno.

“Virus. Jezgro. Ikona,” naziv je i fanzina čiji ste urednik i izdavač. Koliko Vaš književni izraz duguje pripremanju ovakvog samizdata?

-  Fanzine sam oduvek voleo i  pravio, odgovaraju mi ti koncepti „uradi sam“ i „skoro za dž“. Dovoljno je imati kompjuter, štampač i heftalicu. Kada još na korice od običnog fotopapira ili kartona, lepenke, dodate nekakvu samolepljivu providnu plastičnu foliju, koja se može nabaviti u prodavnicama molersko-farbarskog materijala, dobija se odličan plastificirani izgled. Fanzin, koji sadrži književne, likovne i teorijske radove, izlazi povremeno, kada imam toner, a najambiciozniji temat objavljen je u  broju  -6,47. Reč je o panorami mlade poljske poezije, u izboru i prevodu Olge Lalić- Krowicke. Važna stvar sa fanzinima je što se oni ne prodaju, već se dele ljudima koji slično razmišljaju. Dakle fanzini su, prosto, komunikacijski kod za međusobno prepoznavanje ljudi. Da zaključim, fanzini nemaju cenu, i u metaforičnom smislu. Ne smeta ni to što su danas staromodni vid komunikacije.  

Jednu vrstu takvog, uspelog uzajamnog prepoznavanja, koje pominjete, ostvarili ste i sa edicijom “Bratstvo duša” kultnog nezavisnog zagrebačkog izdavača Zdenka Franjića.

-  Saradnja sa Zdenkom Franjićem je za mene čisto uživanje, jer sublimiše sve ono što ja beznadežno volim: rad pomoću štapa i kanapa, kućnu produkciju. Sam sam radio pripremu teksta za štampu, Pop je uradio korice, naš drugar Toni Radev, strip-crtač, pomagao je oko Photoshopa, Worda, PDF formata. Zdenko je štampao i povezivao knjigu  opet sa nekim svojim drugarima… Dakle, to je forma samizdata, sa malim brojem primeraka, bliska andergraund-izdanjima. Tako je nastala knjiga “Pupčanik: digitalni spazam”, prošle godine, koja donosi tekstove iz prve knjige “Zablud(n)e” i tada još neobjavljene knjige “Virus. Jezgro. Ikona,”.

Da li je, možda, recepcija Vaših knjiga bila nešto drugačija u Hrvatskoj nego u Srbiji?

- Ovakva poezija, koja se oslanja na eksperimentalno nasleđe i sadrži obilje književnih i teorijskih referenci, po prirodi stvari, usmerena je na interakciju sa uskim krugom čitalaca. Nemam ništa protiv toga, zadovoljan sam što imam taj maleni krug sagovornika, jer čitaoci su upravo to – sabesednici, sa kojima razmenjujete pogled na svet. I u Hrvatskoj je isto, knjiga “Pupčanik: digitalni spazam” je “na čitanju” u alternativnim krugovima, a recenzija te knjige objavljena je na jednom sajtu koji prvenstveno prati alternativnu muziku i kulturu!  Pretpostavljam i da su slični autori iz Hrvatske u sličnoj situaciji u pogledu recepcije njihovih izdanja.    

Između Vaše dve do sada objavljene pesničke kolekcije prošlo je duže od 15 godina. Otkuda tolika pauza, hoćemo li sledeću Vašu knjigu brže dobiti na uvid?

- Jedan drugar je u šali izračunao da pišem 1,3 pesme godišnje. Zapravo, radim dugo na pesmama, a neke od njih imaju i više finalnih verzija, tekstualnih, vizuelnih. Nigde ne žurim. Ali, nije samo to uticalo na veliki vremenski razmak između knjiga, već i neke druge okolnosti.

RAZGOVOR VODIO:
Dušan Vidaković
 Oliver Milijic zbirka pesama

JB Cookies