EWAR

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Milijan Despotović                                                  

                                                  CZYTAJĄC LISTY CZASU

           Poezja to kielich ducha z balsamem w rękach jej odbiorców.
           Ona jest zdrowiem duchowym tych, którzy szanują te błogosławione krople ze słów, nie ważne czy przychodzą one z „tłoczenia z powodu czy bez powodu”.
             Książka poetycka, wybrane wiersze Ewy Radomskiej, polskiej poetki, które na serbski przełożyła Olga Lalić-Krowicka nosi akurat taki tytuł „Wiersze  z pierwszego tłoczenia”. Są to wiersze o przeżyciach, w których doszło do  zmysłowego i wizualnego łączenia się w obraz poetycki. Najlepiej wytłumaczy to wiersz wstępny  „O szczęściu” :

„Szczęście przyszło nagle
W jednej chwili rozjaśnił się pokój
Właściwie nie było powodu
Do szczęścia
Ale szczęście takie już jest
Przychodzi bez powodu
I bez powodu odchodzi...”

           W wierszu „Gra o życie”  gracze  zdają sobie sprawę z przemijania bo:
„Nasze ziemskie życie
To mecz odgórnie ustawiony
Nie ma nadziei na remis
Nawet przy najlepszej grze
Zawsze wyjdzie 1:0
…............................
I tylko kwiaty
Rozkwitają wciąż
by czcić swym pięknem
Nasze pożegnanie...”

       Wiersz „Wołanie o  miłość” to jak powiedział Gaston Bashlar „... „to tylko wielki  obraz zagubionej intymności”, budowanie domu z własnego ciała, które fizycznie ma swoje okno w postaci serca, któremu to domowi nadaje imię i wytycza granice czasu … „ między dzieciństwem a starością wołamy o miłość...”
             Z kolei „Mój list do świata”, to trwoga o młode dziewczyny, które nie dbają o swoją intymność, igrają z osobistymi uczuciami, Ewa  Radomska jak Jean Kobera mówi o „złym zastosowaniu intymności, absolutnym brakiem znaczenia względem osobistych uczuć:
…...............
„A największą dumą
Opalony w solarium
Odsłonięty brzuch
W dżinsach zatrzymujących się
Tuż nad łonowym wzgórkiem
Coraz bardziej łatwym do zdobycia...”

            Jej poetyka zawiera kobiece wątki, które rozprzestrzeniają się w każdym czasie jako „nadzieja nadziei”, wierzy, że każdy czas ma swoją nadzieję. Czasami wystarczy tylko poczekać ponieważ nadzieja modeluje nasze życie, nadaje mu sens. Zmarszczki na twarzy albo utrwalił „śmiech szczęścia” albo „tęsknota i żal” - są one listami minionego czasu. Do ich treści wrysowana jest droga, która przechodzimy i którą odchodzimy.
           O ile miłość zaś była i pozostała motywem trwania i warunkiem życia wszech czasów Ewa Radomska w  swoim wierszu „Przestroga dla dobrych kobiet” pokazuje, że „miłości trzeba robić ukłony” i to jej pierwszej twarzy, która jest z jaskółczego gniazda, które samo siebie chroni i dlatego...

„Uważajcie z tą miłością
Bo oprócz rozanielonej twarzy
Która widzi w was ósmy cud świata
Ona ma drugą twarz...”

             Trudno jest napisać nieczuły  wiersz o matce, ponieważ sam wyraz Matka  ma granitowy układ z wyrazów, które zawsze oznaczają – Matka. Jej troska nie ustaje nigdy.  Wiersz ma tytuł „Matka i córka”:

„Kiedy umiera matka
Złota nitka miłości
Jak nowa pępowina
Rozciąga się pomiędzy
Niebem a ziemią
Ja jestem tu a ona tam
Ja żyję tu za dwie
A ona tam za dwie umiera...”

           Osobny wiersz poświęcony  ojcu „In memoriam” to dramat:
 „Kiedy alkohol niszczył cię podstępnie
Jak przyjaciel
Który zdradza za plecami
Nie interesowało mnie to
Nic a nic
Dla moich 16 lat
Najważniejsze było
Dlaczego mój ząb z przodu
Rośnie krzywo
Czy nie mam zbyt chudych nóg
I dlaczego mój kolega Lucek
Dał mi batonik na pożegnanie
I nie zadzwonił więcej...”

         Poezja Ewy Radomskiej  jest budowana z „materii przyjaźni” do której jest potrzebne by ludzie byli bliscy jedni drugim, ona nie zaprzecza, że każdy jest inną osobą i dlatego mądrością jest by „każde słowo było zrównoważone” i  to, że ... „życie   wymyśliło  miłość  abyś  nie  zginął   w samotności”...
       Poruszyła też  drugą stronę życia, pokazując iż możliwe jest także ...”dłońmi złapać pustkę...” Realność i sen u naszej poetki nie dokonały wyraźnego podziału co od czego zależy. Życie odnawia się i trwa w ten sam sposób tylko ból jest inny podczas gdy:

„Nowa droga jest prosta
Bo już nieziemska
Oświetlona świecą wieczności...”

     Natomiast pewien dylemat filozoficzno-teologiczny rozwiązała w sposób następujący, a mianowicie na pytanie :

            „Dlaczego Bóg nam w niektórych sytuacjach nie pomógł?”
Odpowiedź jest prosta:
       „A może to my nie pomogliśmy jemu ?”

Pożega, Serbia, 9 lutego 2019                                                       Milijan Despotović

1/Ewa Radomska, /ur. 28.08.1948 r. w Dzierżoniowie na Dolnym Śląsku, Polska/, publicystka, aforystka, poetka, wydała kilka tomików  aforyzmów, wierszy, zbiór swoich publikacji z  30-tu  lat,
2 książeczki dla dzieci, książkę o oswajaniu samotności przez starszych ludzi „Ja, z Bajkowa”, jej wiersze i aforyzmy znajdują się w wielu  antologiach  tłumaczone na włoski  i  serbski.  Obecnie od
6 lat na stałe mieszka w Warszawie.

2/ Olga Lalić-Krowicka /ur. 2.04.1980 w Siberniku w Chorwacji/, pisze wiersze, prozę, dramaty, przekłada ze słoweńskiego, macedońskiego, polskiego na serbski i odwrotnie. Opublikowała około 60 książek. Mieszka w Dukli w Karpatach /Polska/

3/ Ewa Radomska „Wiersze z pierwszego tłoczenia”, Svitak, Pożega , 2019

4/Szarbona Lasej pisze: „Słyszałem od wandejskich chłopów, że jaskółcze gniazdo, nawet zimą, płoszy nocnych diabłów”. Odpowiedź można znaleźć w wewnętrznych składnikach materiałów, z których jaskółka buduje gniazdo.

 

Milijan Despotović ČITAJUĆI PISMA VREMENA Eva Radomska: „Pesme iz prvog točenja“

   Poezije je čaša melemnog duha u rukama njenih recepienata. Ona je tako duhovno zdravlje onih koji umeju da poštuju te blažene kapi od reči, bilo da one dolaze iz „točenja sa povodom ili bez povoda“.
Pesnička knjiga, izabrane pesme, Eve Radomske,1 poljske pesnikinje, pred nas dolazi uz prepev sa poljskog jezika koji je uradila Olga Lalić Krovicka,2 upravo nosi takav naslov; „Pesme iz prvog točenja“.3 To su pesme prvih do-življaja u kome je došlo do stapanja čulnog i vizuelnog u pesničkoj slici. To možda najbolje objašnjava uvodna pesma („Sreća“) koja kaže:
 
Sreća je već takva
Pristiže bez razloga
I bez razloga odlazi.
 
   U stvari, sve je to „igra za život“ u kojoj „igrači“ nisu uvek svesni svog mesta, često i nemaju „pojma o kraju“ igre, o prolaznosti. Radomska, poput Žan Kobera poredi to „mlako gnezdo“ sa zloupotrebom intimnosti ili apsolutnog ne pri-davanja značaja ličnom osećanju („Moje pismo sveto“), koje nije „neiscrpna zaliha“. Ne treba se odazvati na svaki „ljubavni zov“ ali nije uputno od života činiti, kako to kaza Gaston Bašlar, samo „veliku sliku izgubljenih intimnosti“. Ono što je činjenica jeste podizanje kuće od sopstvenog tela koja fizički ima svoj prozor na srcu a provetravanje u ubrzanom disanju. A onda, evo Radomska daje ime toj kući i omeđava vreme njenog podi-zanja: „Ljubavni zov/ između detinjstva/ I strasti/ zovemo ljubav.“
Uistinu, njena poetika ima tu finu potku ljubavi nade koja se prostire u svevremlje kao „nada nadi“, ona veruje da svako vreme ima svo-ju nadu, nekada je nju potrebno sačekati jer nada modelira naš život, daje mu smisao. Bore na licu, bilo da su „urezale smeh sreće“ ili su dar „čežnje i žala“, jesu pisma vremena koje je proteklo. U njegov sadržaj ucrtan je put kojim smo došli ali i put kojim odlazimo. A mi, mi bi trebali da se odenemo u odeću po meri i prilici („Razgovor iz-među koleginica iz biroa u mirovini“ – penziji). No, ma koliko ljubav bila i ostala motiv trajawa, i uslov svih wenih uslova, Eva Radomska u svojoj poeziji („Upozorenje za dobre žene“) ukazuje da u ljubavi treba biti naklonjen njenom prvom licu, ona nam je poput lastinog gnezda koje samo sebe čuva i zato: „Pazite na ljubav/ Jer osim anđeos-kog lica/ Koje vidi u nama/ Osmo čudo sveta/ Ona ima i drugo lice.“
Teško je napisati slabu pesmu o majci jer, sama reč Majka ima granitni sklop od slova koje znače uvek isto – Majka. Njena briga ne prestaje nikad, posebno ne u našem vremenu kad se deca rađaju u drugim okolnostima sa krilima koja teško da mašu iznad svog gnezda, što je u neku ruku ogroman raskorak sa ljudskom prirodom. Jedna druga slika, jedna vezanost za majku (Majka i ćerka“) inspiriše Evu Radomsku i ova njena pesma neće ući u buduću antologiju pesama o našoj roditeljki samo ako je priređivač ne bude uočio:
 
"Kada umire majka
Zlatna nit ljubavi
Kao nova pupovina rasteže se između
Neba i zemlje
ja sam ovde a ona tamo
Ja živim ovde za dve
a ona tamo za dve umire."
 
   Ovde su Elijarovi „vrhunci našeg neba“ u kuću duha doveli majku i oca („In memoriam“) da bi pesnikinja iživela onaj period, kad je, na pri-mer, oca „alkohol uništavao lukavo“ a ona je bila adolescent samo pod majčinim nadzorom i bri-gom. A stigle su godine kada za sve troje ponovo ima mesta u kući pod nebom.
Poezija Eve Radomske građena je „mate-rijalom prijateljstva“, potrebom da ljudi budu pri-sni jedni drugima i da njihov duh bude otporni valer transponovan u najveće vrednosti u koje treba svesti ne samo u misao, nego i krila koja te misli pokreću. Pri tome ona ne spori da je „svako posebna osoba“ i zato je mudrost da „svaka reč bude uravnotežena, kako bi ono `ivotno što je, stiglo do nas s pravom jer,
 
"Život je izmislio ljubav
Da se ne izgubimo u samoći."
 
   Ona je dodirnula i drugu stranu života, po-kazujući da je moguće i „dlanovima uhvatiti pra-zninu“. Realnost i san kod naše pesnikinje, nisu jasno izvršili podelu šta čemu pripada. Čula ih primaju sasvim životno u svim sociološkim i psi-hološkim razlikama. Tako „beskućnik na trgu Na-kera u Vroclavu“, spava na klupi „nasuprot univerzitetske zgrade“, čime je pesnikinja pokazala da su putevi mudrosti i saznawa različiti i nikako isključivi. Život se obnavlja i traje na isti način, samo bol je uvek drugačiji, a
"Novi put je prost
Jer nije više zemaljski
Osvetljen svećom večnosti."
 
   I jednu malu dilemu, filozofsko-teološku, ovde je Eva Radomska razrešila.
Pitanje je: Zašto nam Gospod Bog u nekim prilikama nije pomogao?
Odgovor je jednostavan:
– „Mi nismo pomogli njemu“ u nama.
 
U Požegi,
9. februara 2019.
 
________________
1) Eva Radomska (Đeržonjov, na Donjoj Žleziji, Poljska, 1948), piše poeziju, epigrame i aforizme. Objavila više knjiga. Pesme su joj objavljivane i u srpskim književnim novinama „Svitak“. Živi u Vroclavu (Poljska).
2) Olga Lalić Krovicka (Šibenik, 1980), piše poeziju, prozu, drame, prevodi sa slovenačkog, makedonskog i poljskog na srpski jezik i obrnuto. Objavila oko 60 knjiga. Živi u Dukli u Karpatima (Poljska).
3) Eva Radomska: „Pesme iz prvog točenja“, Svitak, Požega, 2019.
4) Šarbona Lasej piše: „Čuo sam od vandejskih seljaka da lastino gnezdo, čak i zimi, plaši noćne đavole“. Odgovor se može naći u unutrašnjem sastavu materijala od čega lasta gradi gnezdo.

JB Cookies